Nezaobiolazan u cijeloj priči o župi i mjestu Bisag svakako je «stari grad»! Grad Bisag spominje se veoma rano, a sačuvao se tako da se je pomalo pretvorio u dvor. Najstariji su mu vlasnici Bisaški /Bikszadi/ rođaci gospodara grebengradskih.
U djelu «Status familije Patačić», nalazi se potpuno rodoslovlje familije Bikszadi, pa vidimo kako ženidbom dolaze u vezu s Kaštelanovićima, Ratkajevcima, Zemčejevcima, Bradačima, Gereczyma, Petheovcima, Gottalima, Patačićima, Keglevićima, koji su dobivali i dijelove posjeda bisaškog…
Gjuro Bisaški bio je g. 1445. podban,
a kada je njegov sin Petar umro bez odvjetnika, dozvoli kralj Matija, da se
preda imanje sestri Ani, udatoj za Nikolu Kaštelanovića od Sv. Duha u
današnjoj požeškoj županiji. Mada su se i Hermanffy de Greben otimali
poslije za to dobro, ostadoše Kaštelanovići posjednici grada do svog izumrća.
Jedno vrijeme su grad posjedovali Patačići. Oko godine 1620. neko je vrijeme
u njemu gospodovao i Juraj Zrinjski.
U novije vrijeme grad Bisag bio je svojina grofova Drašković. Na kraju su Draškovići prodali dvorac Bisag nekoj mađarskoj banci pred sam prvi svjetski rat, a kosti svojih predaka prenijeli su iz kapelice.
Još prije pola stoljeća odje je stajao impozantni grad-dvorac u kojemu je živio njegov posljednji vlasnik – hrvatski književnik Milan Begović, autor mnogih dramskih djela i romana /Giga Barićeva, Sablasti u dvorcu, libreto opere Ero s onoga svijeta…/. Opis Bisaga ostavio je sam Begović, koji je ovu drevnu građevinu kupio 1931./32. godine.
Danas je u bijednom stanju – hrpa ruševina! Tek se nazire dio jugozapadne kule i dvorske kapelice u kojoj su još pred nekoliko godina bile prepoznatljive vrijedne freske s prizorima Kristova života. Sada je to ruglo i sramota…
Pust i prazan, zatvorenih prozora i razbijenih zelenih žaluzina, razlupanih stakala. U prizemlju stanovala je seljačka obitelj, koja je nekoliko godina prije kupilo okolno zemljište, a u gornjim parketiranim odajama sušila je žito i kukuruz kojima su se obilno gostili vrapci i štakori. Velike odaje s oguljenim stropovima, potamnjelim vratima i parketima, razdrtim balkonom, paučinastim oltarom u kapeli, bez slika, zvona, peći – sve je prije rasprodano! U obiteljskoj grobnici /pod kapelom/ leži samo još comes Edgar de Corberon, sahranjen godine 1861. – svoje pretke prenijeli su posljednji Draškovići u grobnicu drugeloze Draškovića.»
Ogromne je novce dao Begović za obnovu Bisaga. Za to se obraćao i arh. Dragi Ibleru. Tako npr. samo troškovi popravka krova, prozora, stakala, uređenja vrata iznosili su 106.000 dinara – više nego je bila cijena cijeloga imanja /dvorac sa tri jutra zemlje!!!/.
U svoj Bisag uselio je Begović 01. svibnja 1932. g. Uselio je zapravo u drugu polovicu dvorca, jer je raniji vlasnik, domaći seljak dio grada srušio poslije prvog svjetskog rata….
Begović je učinio sve da svoj Bisag pretvori u što udobniji
dom. Posebnu je brigu poklanjao njegovom unutrašnjem uređenju. U salonu
su se nalazile originalne gravure od Vivaresa, Chatelaine , La Veaua i
drugih, a po stijeni starinski bakrorezi, stari sekreter, škrinje, skupocjeni
majsenski porculan, spinet, slike Petra Dobrovića, Vladimira Becića, Milivoja
Uzelca, Ljube Babića, Jerolima Mišea, Jose Kljakovića, Emanuela Vidovića
i drugih. U buffetu izbor pića koji se samo može zamisliti – crno vino,
šljivovica, Whisky, Gin, nudilo se iz njega Benediktincem, Medocom, Chartreuseom,
Holdom… Međutin nakon četiri godine Begoviću teret grada Bisaga postaje prevelik, a uz to je bio i boležljiv, te je veliki dio vremena provodio u Zagrebu, pa ga nudi na prodaju Bogdanu Radici /1936./, tada članu jugoslavenske delegacije pri Ligi naroda u Ženevi.
Početkom rata Begović definitivno odlazi u Zagreb, a dvorac iznajmljuje njemačkom Akcionarskom društvu cestovne i niskogradnje /STUAG/, sa sjedištem u Varaždinu. Krajem rata ovdje je vojna postaja, a kada su je partizani eliminirali, napunili su dvorac slamom /prema sjećanju seljaka/ i zapalili ga! Od tog vremena, pa sve do danas nitko nije ni pokušao zaštititi ovo povijesno gnijezdo hrvatskog plemstva, o čemu Begović piše: «Lijepo su živjeli vlastelini nekad u ovim krajevima. Sjetite se samo da su vlasnici Bisaga, grofovi Draškovići išli često u Beč, u svom šesteropregu, a usput tri puta mijenjali konje. Uopće, u prijašnja vremena ljetovalo se na ovim dvorcima veoma ugodno.
Ta velika gospoda provodila su zime u Beču, Pešti i Zagrebu, a ljeto bi proveli ovdje i puni novaca opet se ujesen vratili u blizinu carskog burga. Ovamo su na svoja zagorska imanja pozivali bečku i peštansku aristokraciju i plemiće iz hrvatskih krajeva. Erdedijevi iz susjednog Novog Marofa imali su cijela lovišta. Gore na Gornjoj Rijeci pak je živjela poznata obitelj Rubido, na jugu od Bisaga u današnjem Dugom Selu jedna grana Draškovića, a Ožegovići u Humu. I stara i mlada povijest je ovdje ostavila tragove!
Za stari grad Bisag vezana je još jedna izuzetna osoba – francuski plemić, malteški vitez, prijatelj Bana Jelačića, intimus hannoverskoga kralja Ernesta Augusta I. Riječ je o Edgaru Corberonu de Troissereuxu /1807 – 1861/, koji je sahranjen u grobnici kapelice Sv. Florijana u dvorcu. Na zidu kapelice stajala je ranije ploča, za koju se nikada nije saznalo tko ju je uklonio i kako je nestala, a na njoj se nalazio grb sa natpisom:
SUPREMI ORDINIS MELITENSIS ET R.
HANOVERANI ORDINIS
GUELPHORUM EQUES
MORTUUS 54. ANNO AETATIS SUAE 20. AUG. 1861.
R.I.P.
Osobito zanimljiv je
Begovićev opis razgovora između Grofa Draškovića i mjesnog župnika, vezano
uz grobnicu i zemne ostatke Corberona, koji je umro u Badenu kraj Beča,
ali je po njegovoj želji sahranjen u grobnicu Draškovića u Bisagu.
On
piše:
«Zamolit ću vas velečasni još nešto; u ponedjeljak će doći amo zidar Ferdinand
Klaus s kojim sam se pogodio da izvadi naše mrtve iz grobnice u kapeli
i da ih prenese u grobnicu moga brata!»
Na pitanje župnika: «A što ćemo sa Francuzom?», grof Drašković odgovara:
«Nek ostane ovdje; za nj je glavno da počiva u hrvatskoj zemlji. Valjda
će oni, koji dolaze za nama poštovati ovu skromnu želju plemenitog tuđinca,
što je volio ovu zemlju kao svoju rođenu!»
Iz «Prologa» tog Begovićevog romana saznajemo i za «susret» autora s duhom
pokojnog Corberona, koji se žali da je seljak što je kupio dvorac od mađarske
banke poslije prvog svj. rata razbacao i njegove kosti tražeći blago. «Našao
je samo počasni prsten grofova Corberona» - reče pokojnikov duh svojem
sugovorniku Begoviću.
Zanimljivo je istaći – po autorima Đurić–Feletar /riječ je o 1990. godini/
– da je unuk zidara Ferdinanda Klausa kojeg spominje Begović, istog zanimanja
i živi uz sam dvorac. Voljan je sve učiniti sa svoje strane da se kapelica
očisti i uredi, a njegova obitelj da bude čuvar tog spomenika!
Stari Bisag nije zaslužio da mu se na ovakav način zametne trag, te kao župnik župe Bisag pokrećem neku vrstu akcije «SPASIMO DVORAC BISAG», te pozivam sve zainteresirane da se sa idejama jave; poduzmimo nešto zajednički!!!